nekad sam voljela

Sjedim na podu sobe.
Pored mene neotvorena kutija cigareta. Opet.
S druge strane bilježnica puna pjesama, stihova...
Stuck in the middle with you.
Da bar.

Nebo je čudna... Što god. Stvar? Pojava?
Svi smo mi kao nebo. Tmurni čim ima problema, oblaka...
Vedri ako nema oblaka.
Na Jamajci je većinom vedro vrijeme. Šta fali tamo otići?
Otvoriti bar na plaži?
Pobjeći od svega?
Od svakog, od oblaka.
Crnim humorom protiv svega.

Drhtaji moji sve ti govore
kao da je prvi put
milijun bubnjeva
u srcu mom udara.

Patetična sam postala. I to više nego inače.
Trgnuo si me iz transa, a nisi toga ni svjestan.
Jebem ti miša.
Uživaj na norijadi danas :)

Čudno je to.
Razmišljaš o tome. Pišeš o tome. Priželjkuješ.
Ostvari se.
Prođe te volja.
Odbacuješ.
Obično je kod mene tako. I napokon, ostvarilo se.
I želim zadržati.
A ne mogu. Ne smijem.
Drugo se dogodi. O čemu nisi nikad razmišljala.
Iznenadiš se. Važeš mogućnosti. Na kraju se prepuštaš.
I sad nedoumica.
Dvojba. Dilema.
Nazovi to kako hoćeš.
Znaš racionalnu odluku. Ali ipak sjene dvojbe je jednostavno usađeno i ne možeš ga se riješiti.
Što drugo napravim, nego se napijem da zaboravim? No, nisam zaboravila. Naravno da nisam. Ni na trenutak.
U takvom stanju, shvatila sam da mi je dosta. Dosta SVEGA.
Skrivanja, mučenja, ignoriranja, pretvaranja da je sve u redu, da sam ja dobro, da se smijem jer moram, ne jer želim.
Problem je što s alkoholom pitanja ne nestaju. Čežnja postaje jača, osjećaji koje se tako trudim ne pokazivati izlaze na površinu, postajem slaba...

Dobijem sms, želim da si ti.
Nisi.
Svaki dan provjeravam mail, što nikad ne radim inače, želim da si se javio.
Nisi.
Zvoni mi mobitel, želim da si me se sjetio.
Nisi.
Pokušavam ignorirati. Trudim se ne razmišljati o tebi, ali svaka misao mi je jednaka i vodi me tebi. A ne smije.
Iako se niste pomirili, ona noć nam je bila zadnja što smo proveli skupa. Dočekali zoru...

Tko si ti,
što me ljubiš tako nježno,
dok na nebu sviće zora...

Svaku pjesmu koju čujem vani povežem s tobom. Želim da si tu. Želim da si moj. Bilo bi nam tako lijepo... Glava mi taman doseže do tvoje brade, točno do mjesta di položim glavu i briga me za cijeli svijet. Briga me za to što donosi sutrašnji dan.
Ne mogu ti se javiti. Ne mogu ti to priznati. Nikada ti neću priznati da sam tužna zbog tebe. Osim ako me jednom ne budeš zagrlio i ugušio stiskom, oduzeo mi dah iznenadnim poljupcem, naveo da opet zadrhtim zbog tvog dodira, pogledao me svojim zelenoplavim očima i otjerao sve loše od mene. Znam da se to neće dogoditi više.
Nikad više neću proći prstima kroz tvoju kosu.
Zagledati se u tebe dok gledaš Iron Maiden, iako bih trebala gledati bubnjara.
Zatvoriti oči na tvom ramenu i samo slušati kako dišeš.
Slušati tvoj glas dok mi govoriš Kleine Blau...
Nikad više.
Znam da je ovo vrhunac patetike, ali ovo je ujedno i oproštaj.
Uživo nikad se neće zbiti, drugo mi ne preostaje... A i sad sam najiskrenija, jebemu mater, ranjiva, slaba, sama i pripita.

Želim ti da nađeš nekoga tko će te nasmijavati, s kime ćeš isto kao i samnom, ići kroz tuđe vrtove u 4 ujutro, derati se ispred kuće od najboljeg prijatelja, nekoga s kime ćeš dočekati mnogo zora, nekoga tko ti neće stvarati probleme jer je bivša od tvog najboljeg prijatelja, nekoga tko te razumije i voli Iron Maiden.
Isuse, kako te ne želim dati nikome, ali nemam te da bih imala to pravo.

Izgleda da mu se sviđam. Jebote. Nikad ne bih to rekla, ali mu se sviđam.
Iako se ni on ne javlja (je li vam to neka jebena tradicija?!), i nije tu pored mene.
Ali tako govori.
Grozno je to reći, ali s njim ću te pokušat zaboraviti. Ne brini, uvijek ja nađem drugog.
Ne onog kojeg hoću, ali nađem drugog.
On je dobar prema meni, naspram njega, ja ispadam divlja. Možda i jesam.
Pa, I guess this is goodbye.
Zbogom, Grosse Blau...

Neki dan sam imala jaku inspiraciju za napisati post. Pošto nisam ništa zapisala, otišlo sve kvragu.

Prošlo je tjedan dana. Išli smo na kavu. Raspravili. Isuse, teško mi je o tome i pisati, kamoli da moram govoriti na glas...
Sjedio je prekoputa mene, on, kojeg znam 5 godina. I prvi put sam ga gledala drugačije, kao netko koga znam,
a opet ne poznajem. Čim je spomenuo da mu treba vremena sam donijela svoju odluku. Samu sam sebe iznenadila.
Oduvijek sam mislila da me on ne bi gledao na taj drugačiji način, upravo jer me poznaje dugo. Priznao mi je...
Priznao mi je da mu se sviđam oduvijek. Sve ono što sam čekala čuti od nekog dečka, čula sam od njega. Ni od koga prije.
I osjećala sam se posebnom. I kunem se, u jednom trenutku kada me pogledao, kao da sam ja sve što vidi.
Kunem.
Ali eto... Svemir, kad sam ja u pitanju, ima preuvrnuti smisao za humor. Prekinuo je sa curom nedavno, a s mojim bivšim (šupak!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!) se zna od malih nogu. Pa nećemo sada biti skupa. Ono, nakon što se sredi, ako ja još budem za... Problem je što će se on pomiriti s bivšom, a ja ću ispasti papak.

Nakon te kave, odvezla sam se doma, uzela mp4 i izjurila k'o metak iz stana. Ravno prema plaži.
Popušila sam jednu cigaretu. Onda sam neko vrijeme proučavala kutiju i pobacala sve cigarete u more, skupa s kutijom.
Igrala sam Voli me-Ne voli me s cigaretama, kako je koja letila u more, kao latice cvijeća, što rade 5-godišnjakinje. I došlo je da me voli.
Gledajući kako se cigarete polako utapaju, shvatila sam da se i ja tako osjećam. Utapam se, a nema nikoga da
tome stane na kraj. Nisam imala koga nazvati. Svi imaju svojih problema, samo ja falim još.
Sjedila sam tako na plaži nekih sat vremena i vjerojatno zaradila upalu mjehura i bubrega. Onda sam se sabrala (malo) i krenula doma. Kad sam stigla, pogledala sam se u ogledalo i shvatila da izgledam blijeđe od zida. Otišla sam do neta, da zaboravim na sve (klasična metoda), ali sam samo piljila u monitor k'o tele. Onda sam imala maraton gledanja Buffy, ubojica vampira i to je trajalo neka 3 dana, dok nisam morala nazad u Ri. I eto me sad tu.
Čekam.

Kako ja to sve jebeno MRZIM. Vidim oko mene parovi... Zagrljeni, usred poljupca, smješkajući se jedno drugom onako sramežljivo, jer samo oni znaju njihove tajne... I međusobno se vole. Stvarno se vole.
Ja jebeno ne mogu vjerovati da se meni ovo opet događa. Samo sada još 64563214864168 puta gore.
Zašto ja?
Zašto ne mogu biti s nekim koga stvarno volim? I da prekinem s njim, to ne bi bilo to.
Šta sam tako prokleta da ne mogu biti jednom sretna u ovom mom jadnom i mizernom životu?
Naravno da sam dobro, ako netko pita. NARAVNO. Umjesto da me išamaraju svi i pitaju kako sam STVARNO, svi kažu: Ok, cool, neka, neka... I onda se ja prepustim toj glumi koju tako dobro odradim da sama sebi povjerujem.

NE MOGU VIŠE OVAKO ŽIVJETI.

Ako više ne glumim, svi me onda pitaju šta mi je, jer se ne smijem.
Ako više ne glumim, svi će vidjeti kakva sam zaista - turobna i depresivna i žalosna i sklona svemu što ne valja.
Ako više ne glumim, izgubit ću osobe do kojih mi je najviše stalo.

I šta sad, da prekinem s njim, još gore bi bilo. Pravi razlog ne može znati, neće saznati. Ako ostanem s njim, svi sretni, među kojima je i on, jedina ja nesretna, po običaju, što me stvarno NE IZNENAĐUJE.
I da prekinemo, ne bih mogla biti s tobom. I da ti samo znaš kako ti mene ubijaš. Jer to i radiš zapravo - ubijaš me lagano ali sigurno. A ja nisam dovoljno jaka da ti kažem da odjebeš, jer si mi previše potreban. Ili tako nešto.
Žalosno što mi je život takav. Jedino kad sam s tobom ne mislim na išta. Samo sam... sretna. A NE SMIJEM BITI S TOBOM.
Pa jebote bog više.
Naravno, čim nađem neku sreću i razlog za osmijeh, ne mogu to IMAT. To je tako jebeno tipično za mene da se ja iskreno više ni ne čudim.

Nekad imam osjećaj da cu napraviti neki nepromišljeni potez samo da pobjegnem od svega.
Ne mogu više ovako. Raspadam se. Pucam po šavovima.
Ovo nije život.
Kome zapravo trebaju osjećaji kad sa sobom donose tako malo lijepoga, a tako puno nemira?
Činjenica je da je život jedno veliko sranje. Pa neka mi sad netko da dovoljno dobar razlog i uvjeri me u suprotno.

Rođendan... Da. Super, napunila sam 20. Jeeeeeiiiii. Mooooožda sam malčice pretjerala s alkoholom, ali kad ja ne pretjeram? I to je jedan od problema. Svaki dan pijem. Kako nitko ne primijeti da se raspadam na komadiće? Šta se stvarno sve da sakriti iza osmijeha? Ljudi su čudne biljke zaista.

Nikada nisam trebala ničije razumijevanje, pa tako ne trebam niti sada. Niti se želim ikome opravdavati. Svatko ima neke svoje razloge koji su samo njegovi i drugih se to ne tiče. Ali stvarno ih se niti najmanje ne tiče. Pa čemu mi onda stalno netko iznova soli pamet? Zar drugi znaju što je i tko je dobar za mene?

Daješ toliko sebe i onda na kraju svega shvatiš da si dao baš sve i da si ostao prazan. I sjećanja dođu kao kazna. Glasovi dođu kao gladni lešinari koje ne možeš otjerati koliko kod da se trudiš. Pa jednostavno nabacim osmijeh i igram tu svoju novu igru.

Je li boli? - Da.
Gdje boli? - Posvuda.
Zašto? - Ne želim otić.
Nemoj. - Moram.
Ostani samnom. - Ne mogu.

*****Prije nego je otišla, stala je na prste, poljubila ga i otišla u noć, ususret stvarnom svijetu, s boli jer je shvatila koliko je zapravo zaljubljena i koliko ga zapravo voli.****

Ovo se čak i rimuje. Hahahahaha. Još sam i jebeni stihopisac, jebote. COOL, NEKA, NEKA...


Dok šapćem tvoje ime kao načet stih, tad hodam bez težine, sretnija od svih.

D. mi kaže da budem sretna, nek radim što god ako me to čini sretnom. I hoću. Možda pretjerujem, ali obožavam sve na njemu, svaki njegov pokret, svaki osmijeh, njegov glas, svaki tajanstveni osmijeh preko kojeg znam što misli, njegov miris koji me toliko ošamuti da na trenutke nemam pojma gdje sam.
Obožavam kako me tretira.
Dečki s kojima sam do sada bila, s kojim jesam, svi se fokusiraju na sebe, na svoj užitak. Čak i B. Ali ti ne... I to obožavam, prvi put se osjećam donekle posebno kad smo skupa. Iako znam da nas ima još, nisam samo ja, pa pogledaj se bogati. o.O

Znam da nisam jedina. Ali ne mogu si pomoći. Slaba sam i to jako.

--------------------------------------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------------------------------------
Charles Baudelaire

JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom...
--------------------------------------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------------------------------------

Nemaš pojma koliko se veselim što ćeš sutra doć, što ću te vidjet nakon subote i te večeri. Nemaš pojma...

Neotvorena kutija cigareta leži na podu.

Tik do mene.

A ja ležim povrjeđena i napola uplakana u svojem prevelikom očekivanju.

Željna života.

Ljubavi.

Jarkih boja.


To sam papirnata ja, što ležim na podu, izgužvana, sa nacrtanim osmijehom, šuškam dok jecam za nedostižnim, trgam se na komadiće.


Zaboravi. Zaboravi. Zaboravi. Zaboravi!
Nije li ti jasno da svaka misao opija, uništava, sprečava poželjan slijed događa...
A ti se još uvijek usuđuješ nadati.

Došla je realnost, u crnom odjelu. Došla je pričati, spustiti me na zemlju.
Maknuti iz svijeta snova, jer nisu snovi za mene.
Ogrebla me svojim dugim crnim noktima.

Jer drugo i ne zaslužujem, sve što mazohistu treba je bol.
I vječna patnja.
Oslobodi me osjećaja, preklinjem te.

Ma, prerano je govoriti da te volim.
Tražiti smisao je gluplje nego vjerovati da on uopće postoji.

-Bar ćemo znati da smo probali.
-Osjećat ćeš se poput kurve.
-Ja se ponašam poput kurve a ti tražiš curu za jednu noć.
-Ne tražim curu za jednu noć.
-Zavodnik bez pokrića.
-Nisam kriv za svoj šarm.
-U ponedeljak ćeš me mrziti, u utorak ćeš htjeti biti sa mnom.
-Sereš. Svejedno ti je.
-Nije.
-Znam da nisam bio okej prema tebi. Sorry...

I sada. Pitam ja vas. Toliko je pogrešno htjet ostat u tom zagrljanju da ne mogu riječima opisati.
Ne voli on mene; ne volim ja njega.
Još.
Znam da je govno. Ali što sam postala tako slaba da ga ne mogu odjebat?
Očito.
I suck.

-------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------

Čitam Harry Pottera i gledam maraton svih njegovim filmova.
U međuvremenu se izgubim u uspomenama koje mi sad izgledaju kao da sam ih izmislila.
Kao da se nikad nisu ni dogodile.
Ali jesu. I 2 mjeseca ih ignoriram i potiskujem.
Sad im dopuštam da me lagano opijaju. Njegov miris, dodir, okus, glas...

Ne želim se na koncertu odvojiti od tebe. Makar te samo i gledala, ne želim da se ni ne zagrlimo.
Ili držimo za ruke.
Samo budi pored mene u tišini.

Just stay by my side and don't go away again.
Don't walk away.

Posljednji dah bih da dam, samo da mogu da znam
kome sad dišeš u dlan, s kim čekaš dan.

Znaš osjećaj kada ti koljena klecaju?
Osjeti dah na svome vratu.
Topli dah. Trnce koji joj prolaze doljnim djelom kralježnice.
Bio je iza nje. Onaj kojeg je čekala. Dirne njezina ramena.
Osjeti ruke koje lagano dodiruju njezinu kosu.
Provlače se kroz nju, praveći kružne pokrete.
Isto kao i njezin vrat. No ne okreće se, jer osjeća da nešto nije u redu...
Usne, osjeti usne koje se povlače po njezinom tjelu.Skidajući bretele.
Dok se drugom rukom pruža sve do bokova,
koje okuje,pod svoje vlasništvo.
Pružajući se sve do struka.
Držeči ju sve čvršće i čvršće.
"A da se prepustim?"
Ruke koje klize gornjim djelom, sve do grudi.
Prelazeći laganim korakom do vrata.
Ključnoga djela. Broji sekunde. A sada čuje njegov glas.
I zna da to nije to. Dopušta stvarnosti da ju obuzme. Otvara oči.
Gleda onog kojeg ne želi. Gleda onog kojeg ne voli.
Ponovno zatvara oči i rastaje se sa ovozemaljskim osjećajima.
Odlazi od stvarnosti, prepušta se drugom tijelu.
Ne može pobjeći od sebe, ali može pokušati.
Jedino je u mašti samo njegova.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Jedem špinat i u ponoć se pretvorim u Popaja!
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Nekada je tišina glazbe toliko glasna da ljudska odvratna osobina ne dopire do mene. Nekad je jednostavnije samo leći u tišinu koja te ponese izvan granice ljudske osobnosti u nadnaravnost moći kojima se obraniš od njihovih preglasnih glasova
koje više ni ne čujem.
I smijem im se jer su tako mali i bespomoćni a ja sam našla svoj mir i nitko mi ništa ne može. Stvorila sam svoj neprobojni zid oko sebe. Jesam li našla sreću? Naravno da nisam. Jesam li našla mir? Možda.

Gore gdje ti nisi ti,
gdje ja nisam ja,
mi ćemo možda i biti savršen par.

Draga ljubavi jedina, s koje si planete?

I nakon 2 mjeseca bez laptopa, konačan povratak s novom bebom. ^^ Nova Toshiba i ja... Ljubav na prvi klik.

Imala sam vrlo zanimljiva 2 mjeseca. U kojima sam se uvjerila da sam možda malčice veće smeće nego što sam mislila, ali ok.
U početku - idila. Viđanje svaki dan, ljubljenje, maženje, vožnje... Sve dok ti nisi došao.
Dok se nismo upoznali.
Dok nisi počeo s nama izlaziti van navečer.
Dok nisi rekao riječi kojima sam ja povjerovala, a bile su laž, očito.
Dok nisam shvatila da se polako zaljubljujem u najboljeg prijatelja svog dečka.
Dok nismo proveli tu večer skupa prije 2 tjedna.
Stvarno, koji kurac mi je to trebalo? Mogao si šutiti i zadržat svoje glupe misli za sebe.
Nismo morali sjediti na klupici onu večer na plaži, nisi me morao uhvatiti za ruku.
Zašto nisi prešutio sve?
I još bitnije... ZAŠTO SE SAD PONAŠAŠ KAO DA NIŠTA NIJE BILO? Napravio si facebok zbog mene.
AHA, VIDIM. Jebote bog, onda se i JAVIŠ par puta, a ne ignorirat svako moje javljanje prije 2 tjedna. Popuši mi.

Od sinoć me službeno boli kurac. Kao i za svog ZLATNOG dečka. Radite što god hoćete. Drogirajte se, jebite kurve, zovite M.-a da dođe s vama. Meni je dosta.

Oni su buntovničke duše.
On ju gleda do te mjere da joj postane neugodno.
On ju ljubi. Ljubi i ona njega. Ljube jedno drugo nježno i polako. Nikamo im se ne žuri. To su njihovi trenutci. Tada je cijeli svijet njihov, pod njihovim nogama. Nitko im ništa ne može.
On ju snažno grli; ne želi ju nikada pustiti. Ona se privija uz njega, ne želi se nikada odmaknuti. On miriše njenu kosu i mrsi ju.
Smiju se.
Sve je tako lijepo kad su zajedno, daleko od ostalih. Ali i on i ona znaju da će se morati vratiti svojim kućama gjde ih očekuju roditelji i njihova nemoguća očekivanja; gdje ih čeka neprestana borba sa zadrtim pogledima na svijet i nerazumijevanje. I zato uživaju sada u svakom dodiru, osmjehu i pogledu.
Odvajaju se jedno od drugog. Odlaze u suprotnim smjerovima. Ona pali cigaretu, a on otvara pivo kako bi zaboravili na ono što ih čeka...

Umjesto da se sve poboljšta, stvari se samo pogoršavaju. Ne mogu reć da me iznenadilo; ipak sam to ja, for
fuck's sake. Ali opet... Očekuješ barem malo sreće, iskrenog smijeha, ali baš ISKRENOG, a ne ono kvazi sranje
od smijeha na silu. Da ne vide drugi kako si uništena, kako ti u očima više nema sjaja koji je sjao samo zbog jednog dečka u životu i zbog 2 događaja. Dečka si preboljela, događaji su, kako došli, tako prošli.
I opet ostaješ prazna. Ljuštura.
Ali trudiš se, jebote. Ideš dalje. Svaki dan se ustaješ, misleći: "Možda će danas biti dobro."
I svako jutro popušiš od iste ideje.
Da, znam. Imam samo 19 godina. A recite mi... Tko je sa 19 godina proživio sranja koja sam ja proživjela? Naravno da ima gorih od mene, sretna sam što imam to što imam. Ali mozak radi svoju priču.
Jebe se njemu što Mađarska nema mora.

Nekad se uhvatim nekih sitnica koje me drže na životu. Doslovno sitnica. Nečiji osmijeh, neka smiješna situacija... I to čak i pomaže. Ali do kada? Shvatim da ne mogu živjeti od jebenih uspomena, shvatim da ne mogu svaki dan isto proživljavati. Uvijek istu tugu oko gubitka prijatelja, tugu jer mi apsolutno ništa ne ide od ruke, tugu što nitko ne vidi kako mi je zapravo...
I onda tražim utjehu u alkoholu. Ne pomaže. Sutra se uvijek otrijeznim, i problemi su tu. Da, pomoglo je tu jednu večer (ok, dvije večeri), ali što dalje? I ok ako pijem samo vikendom; ja već dugo pijem skoro svaki dan bar po čašu nečeg alkoholnog. I naravno da ni to nitko ne primjeti. Više me ni alkohol ne udara kako treba. Ujutro, prije odlaska na faks, čašica rakijice. Pa još jedna, čisto da se razbudim. Pa još jedna, čisto jer je vani loše vrijeme pa da me ugrije. I onda se zaustavim. Naravno, onda me malo udari, pa jedem da ne bi bilo sranja. I tako skoro svaki dan. Shvaćam ja da to ne pomaže. I pokušavam prestati. Kroz muziku se osjećam bolje, u njoj nema ništa iskvareno, to su samo melodija, ritam i riječi. Ona nikad neće izgubiti smisao. Barem ne za mene.

Mislila sam da je on taj koji će mi biti sve. Mislila sam napokon da ću imati nekog kraj sebe, za koga i ja osjećam isto. Govore mi da sam luda za njim... Nije istina. Ne poznaju me, ni najmanje.
Lakše mi je govoriti si da umišljam sve što ima veze s njim. Da mu se ne sviđam, da on tako sa svim prijateljicama. Jer bolje to nego prihvatiti činjenicu da mu se sviđam, a ne želi ništa samnom, pogotovo ne biti u vezi. Nema smisla. Da, slamka je za koju se držim. Ali blijedi, jer nemam prava na tu slamku koja nije moja....

9.4. 2006. nešto je umrlo u meni. Kao i 22.9. iste godine.
Podigla sam zidove koje nije nitko uspijevao srušiti. Ili nikome jednostavno nije bilo stalo.

razočarenje.
alkohol.
muka.
prezadimljenost u mračnoj, zagušljivoj sobi.
vani je sunce sjalo.
ne želim izaći.
neko tupilo.
jebem ti sve koji mi je...

I tako svaki vikend. Mislila sam da sam tako jaka sva u svojoj zatvorenosti, između svoja 4 zida, crtajući najmračnije crteže, slušajući najmračniju muziku.
Za živo čudo, funkcioniralo je sve to. Nitko nije primijetio da sam najtužnija osoba u razredu, nitko nije primijetio da sam najtužnija osoba u društvu, nitko nije primijetio da sam najosamljenija osoba.
Jer nikog nisam puštala blizu. Nisam nikome dopustila da me upozna. Osjećaje sam potiskivala, ignorirala i nisam pokazivala. Toliko sam dobro glumila, da sam samu sebe iznenadila.

No, vremena su se promijenila. Polako, pooooooolaaaaakooooo pokazujem osjećaje. Tu i tamo xD
Polako se otvaram par ljudi koje stvarno volim. No, problem je što ne želim da budu u društvu sa depresivnom osobom pa se opet pretvaram da sam superuberprecool carica koja se zna zabaviti i nasmijati, a bome i popiti i raditi sranja.
Izgubila bih sve da budem onakva kakva stvarno jesam.
Vlastita majka mi je rekla da sam bezosjećajna i hladna osoba. VLASTITA MAJKA. Jebote.

Da me bar netko prodrma i kaže: "Reci mi ISTINU kako se osjećaš, a ne ono što želim čuti!"
Da me bar netko najiskrenije zagrli i kaže: "Uz tebe sam, bez obzira na sve."
Da mi bar netko kaže: "Slušaj ono što želiš i nemoj to skrivati zbog drugih!"
Da mi bar on kaže: "Ne puštaj me..."

Naravno, puste želje. Mislim da je ovo najiskrenije što mogu napisati. Trenutno mi ništa ne treba. Osim našiljena olovka za oči, ali ajd'. -.-'

Pošto sam cijeli vikend bila pijana, doslovno pijana 3 dana, možda je ovo posljedica triježnjenja.
I nikako da se okanim alkohola. Kao da je on riješenje problema. Eh.

Shvatila sam da je život blijeda kopija sna...
Vidjeh tišinu....
Zagrlih tminu....
Raskomadala sam dušu pokretom prsta....
U kutije....
U tisuće zatvorila sam sebe....
Svakom po potrebi...
Tamo gdje umire okuženo suncem.

Vrijeme laže....
U snu sam sama....
Klečim ili stojim....
Nije važno.....
Od sutra sam....
Neznam...

Nemam blage veze otkuda mi ovo. Mislim da stvarno trebam manje piti.

Pusa.